Translate

Dzoli volinet.kuvar

Sugar and spice and all things without price

понедељак, 25. април 2011.

Priča iz šetnje mojim selom

Moje selo je malo, uspavano i opruženo na zelenim livadama opkoljeno proplancima, na kojima se kao belo cveće prepoznaju ovce. Moje selo je malo ali ima sve što mu treba  da živi dobrim životom. Svi u mom selu su Life style( način života) milioneri.
Ima tu ,lokalni pekar, mesar, fish i chips , neizbežni Kinez , jedan Italijan, restoran čak,radnja delikatesa, nekoliko manjih radnjica za svakodnevne potrebe, popravljač mašina i bicikla i bila je jedna mala antikvarnica.

i moja malenkost ..voće i povrće

A ustvari htela sam da vam ispričam priču o vlasniku antikvarnice , Gospodinu Bilu, koga sam redovno šetajući kerove sretala ..pogurenog, ali uvek raspoloženog za razgovor, mada nešto manje odkad je Gospodja Mary , njegova supruga umrla prošle godine.
Uvek je imao neku interesatnu priču ili da me obavesti o nekom komadu koji će mi vrlo povoljno prodati,(mada je znao da je i to povoljno iznad mojih mogućnosti).Ponekad bi me pozvao telefonom da mi dojavi striktno poverljivu vest ,da se u bližoj okolini sprema rušenje neke stare zgrade, a tu se medju ruševinama uvek može naći finih starih stvari, koje se sa malo ljubavi restauracije pretvore u predivne komade .
Nisam ga nikad pitala za godine ,a i to vrlo teško kod ljudi procenim uzevši u obzir da je najstarija osoba u mojoj okolini moj tata(skoro 80) ali on izgleda bar 20 godina mladje ..tako da to nije dobra uporedba.
Onako zguren i izboran meni se Gospodin Bill činio preko sto .
Volela sam da pričam sa njim, jer je uvek imao nešto interesantno, nekad iz svog ličnog života, a nekad o drugim stanovnicima u selu.Naravno on je sve poznavao ..neke od rodjenja.Tako sam saznala da su mu deca još davno otisla u Ameriku, da je čuo da ima i unuke ali da ga nikad, nikad više nisu posetili.Mislio je da je Gospodja Mary baš zbog toga umrla..od tuge što su je zaboravili...
Zašto vam pričam ovu priču?
Evo tu pred Uskrs , nekoliko nedelja pre toga sretnem gospodina Bila.Zatvara antikvarnicu ..priča i njemu je vreme da se smiri.
A tačno pre desetak dana  kuca na vrata lokalni sveštenik i kaže: "Pre nego što je zatvorio radnju Gospodin Bil mi je ostavio ovo da vam donesem, da ga se sećate"
Kutija je bila ogromna ,pa nisam ni mogla da zamislim šta bi bilo u njoj.Ali kad sam je otvorila pronadjoh jedna stara dečija kolica iz njegove radnje , pred kojima sam ja često stajala i uzdisala ali nikad nisam skupila dovoljno novca da ih i kupim.
Stari Bill je umro nekoliko dana posle toga..i ni ne stigoh da odem, da mu se zahvalim.Kako on reče ..smirio se.Neću ga nikad zaboraviti, tog pogurenog ćoveka koji je i u svojim najtežim momentima u životu kad bi ste ga upitali kako je, uvek odgovarao : Not Bad , nije loše.Neka počiva u miru.

6 коментара:

Unknown је рекао...

Neka mu je laka zemlja...njegov gest je rekao sve...

Dolce Fooda је рекао...

Bas lepa prica... I nama je prosle godine umro dobar prijatelj, isto tako vremesan i pun zivota. Poklonio nam je kolevku za sina.

Interesuje me to tvoje selo... postuj nam jos fotografija.

Анониман је рекао...

Golce Fooda ja redovno pižem o mojoj bašti o mom selu tako da samo prati:)

Анониман је рекао...

Dolce sam mislial da napisem a sad en znam kako da ispravim:)

Tina Maxima је рекао...

dirljiva prica...

Анониман је рекао...

Jeste..uvek kad doabr covek ode..ostaje praznina..

// Pinintrest on image Pinintrest on image Social footer