Translate

Dzoli volinet.kuvar

Sugar and spice and all things without price

уторак, 31. мај 2011.

AUCKLAND- Grad brodskih jedara

Auckland je osnovan oko 1840 godine, izabran da bude glavni grad od svog prvog guverneraWilliama Hobsona.
U šali kažemo da Aucland ima tako mnogo stanovnika (preko milion i po), zato što je tako lep grad .da većina novih imigranata kada stignu, požele da i ostanu tu.E sad, cifra od milion i po možda i ne zvuči nešto impozantno ali ako se uzme u obzir da je ukupan broj stanovništva u Novom Zelandu oko 4 miliona, onda je svakako i preveliki.Tačan broj će biti poznat uskoro, jer se baš radi na popisu stanovnika( ukoliko se svi odazovu, što i nije baš sigurno, jer kiwi su najmanje impresionirani birokratijom).

Možda bih mogla da spomenem i podatak kao ilustraciju ,da ovde nemamo lične karte niti obaveze prijavljivanja mesta boravka, a vozačke dozvole su dobile slike tek pre nekoliko godina.Znači, kiwi ne vole Big Brother da ih gleda.
Auckland voli svoje mlade stanovnike  i za njih ima raznih sadržaja.Nikome nikada nije dosadno( ako se malo i sam potrudi).Za najmladje je ponuda takodje obimna.


 
The

Auckland leži izmedju Hauraki Zaliva i Pacifičkog Okeana na istoku, Hunua planina na jugoistoku,Manukau luke na jugozapadu i Waitakere brda na zapadu.Centralni deo zauzima rukavac Manukau luke i Tasmanskog mora.Auckland pripada grupi nekoliko gradova u svetu koje imaju luke na dva različita velika mora.








Zamislite urbanu sredinu gde svi žive oko pola sata od predivnih plaža i preko tuce ostrva u neposrednoj blizini..Odlična klima sa mnogo sunčanih dana, ritam Polinezije u pozadini i ljubav prema dobroj hrani vinu i shoping—onda već polako stvarate sliku o ovom gradu..

Na Maorskom jeziku Auckland je poznat kao Tamaki-Makau-Rau ili u prevodu..Devojka sa stotinu udvaraca’.Ovo ime je dobio, jer je nekada bio grad mnogih Maorskih plemena
 
U Aucklandu postoji:
  • Preko 60 festivala godisnje ,koji su besplatni
  • Umetnicka Galerija sa preko 12000 eksponata
  • Zooloski Vrt
  • 20 bazena za plivanje
  • 17 biblioteka
  • Muzej koji je okružen predivnim parkom
  • MOTAT muzej tehnologije i  transporta
  • Voyager ..Muzej nautike
  • 10 parkova u kojima se održavaju razni festivali(muzike, kulture, hrane itd)
  • 3 polja za igranje golfa
  • 550 sportskih terena(rekoh vam ranije da kiwi vole svoj sport)
  • 10 parkova za skejtere
  • Stardom Observatorija
  • Kelly Tarlton, Svet ispod vode
  • 12 obližnjih ostrva od kojih ja najvise volim Waihiki(kao i mnogi umetnici i oni koji imaju
           novac da ovde žive).














Ah ,pa sigurno sam dosta toga zaboravila one skrivene kutke koje možete otkriti samo od pravih ljubitelja grada, bezbroj malih i večih restorana koji pokrivaju ukuse iz čitavog sveta .I naravno ovaj grad čine njegovi stanovnici ,koji takodje vode poreklo iz celog sveta.I blago nama što je tako, jer svi su oni doneli i sačuvali nešto od svoje kulture ,načina ishrane , odevanja itd.

Waihiki ostrvo je moje omiljeno mesto ,gde volim da zbrišem sa društvom na poneki vikend.
Iako živim u selu ja još uvek volim još mirnija mesta.Jedino sto ne volim kad već stignemo tamo(brodom od Aucklanda za 30 minuta) je putovanje kolima do kuće za odmor naših prijatelja .Čisto zato što je, kad skrenete sa glavnog puta, put do njihove kuće toliko uzak da se uvek pitam :Šta ako sa druge strane naidje neko.Nema šanse da ću ja biti ta koja će voziti u rikverc par kilometara gde se mogu skloniti.

Onda zamislim to mesto gde se kuća nalazi, spavaću sobu na spratu (koju ja bez obzira ko sve ide u društvu, nedeljama unapred rezervišem za sebe.A sve zato što je jedan prozor, koji gleda na more toliko veliki ,da kad ležite u krevetu imate osećaj da ste u moru.Zamislite samo mesec i zvezde na nebu i šum talasa, a ujutru ako ustanete dovoljno rano izlazak sunca..(Neustrašivi  si zamislio?J Pritom imate privatnu plažu i predivnu terasu.

Waihiki je zbog svoje umerene klime omiljeno mesto za vinogradare ,one koji uzgajaju masline i za sve ljubitelje mirnog i slikovitog života, a veliki broj umetnika takodje živi na ovom prelepom ostrvu..Brod redovno putuje za Auckland pa dosta stanovnika preko nedelje putuje u Auckland na posao.
Ovo o Waiheke ostrvu sam morala da napišem, jer je to moje omiljeno mesto a blizu je Aucklanda.










Mercer Quality of Living Survey je dao Aucklandu 4to mesto najboljih gradova u svetu za život.

Dan U životu Centra Aucklanda

Ko je prošao kroz grad?

Oko 265.000 ljudi su dosli ili prošli kroz Centar Aucklanda. Od njih:
247,911 žive u Aucklandu
  • 12,857 su turisti
  • 2,500 izvan Aucklanda

Zasto su došli:

  • 27 procenta rade tu
  • 22 procenta u shopping
  • 44 procenta na zabavu, rekreaciju ili u restorane
  • 5 procenta na skolovanje
  • 2 procenta zato što žive u centru grada
  • Koja mesta su najčešće posetili:

    Najpopularnije destinacije su
    • Viaduct Luka
    • Stari Grad (istočna strana Queen street, izmedju Wellesley i Customs
    • Zapadnu stranu(SkyTower do donjeg dela Albert Street)&Aotea skvera
    • Šta im se dopalo u centru grada
    Dopalo im se:
    • Vulkanski vrhovi,luka, parkovi i plaže
    • Promene u vremenu
    • Sky Toranj kad je noću osvetljen
    • Jahte, pogled na luku i aktivnost u luci
    • Multikulturalni osecaj
    • Vulcan Lane, High Street i Karangahape Road
    • shopping
    • art galerije
    • restorani, cafeii barovi
    • stare istorijske zgrade
    • Albert Park
    • I tako stigosmo do kraja  i ove priće. Šta jos reći. I wish you were here(Želela bih da ste ovde}


     
    Kao što sam obećala, evo da napišem nešto i o našem najvecem gradu,koji ima interesantnu istoriju kulturu, položaj i naravno ljude.

    понедељак, 30. мај 2011.

    Portobelo pečurke punjene falafelom ili Humusom



    Ne znam u vašoj okolini ali kod mene u polju raste ovakve pečurke i naravno beremo ih redovno.Čudo je šta se sve u njih može staviti.Ovde dole jedan jednostavan i brz recept ,za kad nemate baš mnogo vremena i ne jede vam se meso..

    Prvo poprskate pečurke iznutra sa malo ulja i sirćeta , začinite aromatičnim biljem i iseckanim belim lukom.Kratko ostavite da stoji da bi pečurke sve to popile.Posle toga dopunite falafelom ili humusom.Ove na slici su punjene humusom.

    Potrebno je

    Portofino pečurke
    Suvi začini ili sveži ako imate pristup istim, timijan, bosiljak,ruzmarin i sage..sve živi u divnoj zajednici.
    2 cešnjaka iseckanog belog luka
    Malo maslinovog ulja
    Malo crvenog vinskog sirćeta
    Falafel ili humus)najbolje koje sami napravite( ali zamena iz supermarketa može takodje poslužiti)
    Čedar sir ..i parmezan može ,mada on se ne topi kao čedar
    So i Biber






    Stavi pečurke u tepsiju

    Peci 25 minuta na 180 stepeni Celzija

    петак, 27. мај 2011.

    Nezvani gost


    Upoznajte Mrs Cat. Mislim da ima osam meseci  od kad se jednog jutra zalepila licem za vrata verande. Izgledala je blaga i promrzla.Naročito je izgledala gladna.Nekim čudom Pit bulli koji su je naravno prvo spazili nisu čak ni režali.Ipak ih odvedoh iz sobe i otvorih vrata.
    Mi nismo imali mačku tako da  se oprostismo sa malo slanine i razblaženog mleka.Ona je to sve pojela, popila i..otišla da se sunča.
    Naravno Cali je bila toliko radosna sa macom da je mama popustila i odlučila da je zadrži.
    Dakle sledeće jutro poseta veterinaru..i gle jos jedno iznenadjenje
    Da maca je zdrava i u blaženom je stanju.I tako u normalnom roku maca se pojavi sa pet mačića.
    Koje smestimo u sobu za goste, zbog nedostatka boljeg rešenja i naročito zbog oposuma koji se noću muvaju oko kokošinjca, a nisam sigurna možda vole i mačiće.
    .


    Od svih ovih pet komada zadržimo jednog mačka ,damo mu ime Karamelo i ostale udomimo.

    Tada su bili 8 nedelja.
    Dakle Mrs Cat opet u korpu(koju smo kao pravi vlasnici mačke nabavili), kod veterinara.
    Pa čestitam, reče on. Poznat mi beše taj osmeh od prošle posete, vaša mačka očekuje prinove..
    Pa kad pre pobogu..
    Dobro opet  kući.Prodje kol'ko treba da prodje i evo  nas u osmoj nedelji.Mrs Cat se okotila.Sedam komada i sve mačori.Zafrkavam Neustaršivog da to mora da je neki predznak.
    Pronašli smo nove porodice za svih sedam i do nedelje će svi otići.
    U momentu kad smo slikali ovde zadnje..nismo uspeli da uhvatimo svih sedam zajedno




    U ponedeljak Mrs Cat ide kod veterinara.Nadam se da se taj nece osmehivati;)

    среда, 25. мај 2011.

    Skadarlija kroz jedan (moj) život .Gost autor kukusigameni

    Moj današnji gost je jedan Beogradjanin, vrlo duhovit, što se iz priloženog da čitati i veoma volim da ga čitam.Meni lično poseban, zbog crte humanosti koju ima u sebi, oragnizator akcije 1000 ždralova za Japan.Nadam se da ćete i vi rado proćitati ovaj tekst i možda dodati i neko od svojih nostalgičnih sećanja.

    Vreme prošlo. Leto. Dovoljno sam imao mala stopala da mogu da skakuću sa kamena na kamen kaldrme, ometajući prolaznike. Skok jedan, skok (uh, kako je ovaj veliki) drugi, zadržati se na prstićima, skok treći… Kretali smo se odozdo, mama, tata, sestra i ja, u ogromnoj koloni držeći desnu stranu. Oni hodajući normalno, šetajući, a ja kao žaba. “Kukusigameni, prekini da skačeš,smetaš ljudima”, kao da mi nismo ljudi, podvikivao je Kukusigameni senior. A ljudi je bilo puno tih letnjih večeri u Skadarliji. Oni što su išli na gore, išli su desnom stranom, a oni što su se spuštali niz ulicu levom (takva su pravila vožnje u našem gradu-drži desnu stranu).  A nisam ja baš bezveze skakutao. Hrlio sam ka delu gde je sa starog projektora, jedan čika puštao crtane filmove i burleske. Na tom mestu bismo zastali, Kukusigameni senior bi zapalio cigaretu, a ja bih sa ostalom dečurlijom zurio u projekciju, smejao se i komentarisao. U nekom trenutku bi me moje noge izdale, počele bi opet da skakuću po kaldrmi, a bez pravog  razloga, i to je bio dovoljan znak da možemo da krenemo u dalje osvajanje Skadarlije. To je podrazumevalo moje beskonačne želje: pljeskavicu, fišek kikirikija, kandirano grožđe nanizano kao ražnjić i neki sok na kraju. Dobro, nisu mi uvek sve želje ispunjavane ali sam baš zbog toga imao maksimalističke zahteve. Bio sam bezbrižan i prilično mršav, pa je većina mojih zahteva za hranom ipak ispunjavana. “Samo nek jede. Vidi kakav je žgoljav, kukusiganjemu,” govorio je otac, uzaludno  se nadajući da ću da ojačam od mojih silnih dečjih želja.

    Verovali ili ne, prošlo je neko vreme, proteklo u skakutanju i gojenju Kukusigameni seniora, koji je bio osuđen na dovršavanje svih mojih do pola pojedenih pljeskavica. Počeo sam sa društvom da odlazim u Skadarliju. Pljeskavice me više nisu privlačile. Crtani filmovi i burleske jesu ali nisam smeo da priznam, jer bože moj, pa ja sam tada sebe smatrao odraslim.  A kako i ne bih, kad sam već odavno bio upisao osnovnu školu. I tako, bili smo manguparija koja tutnji Skadarlijom ne držeći se baš desne strane, više onako u cik-cak. Znojavi, praveći razne marifetluke,  izmamljivali smo  tu i tamo poglede devojčica sa mašnicama, osujećenim da se kreću normalno (za decu) jer su ih mame, koje su hodale u cipelama na štiklu, čvrsto držale za ruku. Negde u tom uzrastu sam otkrio čuvene lepinje sa kajmakom, ubrzo sa gulašom, a zatim i sa ljutim sirom. Naravno, kod „Spase“. To je bio moj razvojni put jedenja u Zetskoj ulici na stepenicama nekakve firme. Nismo uvek imali dovoljno novca da baš svako ponaosob kupi lepinju ali je solidarnost bila sveprisutna pa smo delili lepinje. Najbolje pamtim prvo probanje ljutog sira, koji sam bio prinuđen da delim sa jednim drugarom čiji su roditelji bili poreklom iz Niša, pa je bio navikao na ljuto. Usta su mi gorela i morao sam iz Zetske ulice da otrčim do fontane u Skadarliji i da se proguram da popijem barem šest litara vode. U toj Zetskoj ulici imali smo i konkurenciju iz druge škole, pa je dolazilo do raznoraznih konflikata i tuča, sve dok nismo i jedni i drugi shvatili da su stepenice dovljno velike za sve nas. Kukusigameni senior je vešto posmatrao kako priželjkujem da mi što pre porastu brkovi da bih se prvi put obrijao i odrešivao kesu ali samo ako ću da jedem nešto konkretno. „Nemoj da sam te video da si kupio sladoled ili tako nešto“, govorio je, a ja sam mu šmekerski odgovarao da ja jedem samo lepinje sa kajmakom, a od skoro i sa gulašom i ljutim sirom, pipajući se po gornjoj usni  kao da tražim te nepostojeće brkove.

    Kada su brkovi porasli i već više puta bili obrijani jer su me ozbiljno nervirali (kakav paradoks: prvo priželjkuješ brkove i bradu, a onda te žešće nerviraju), na repertoar su došle girice i pivo. Šetali smo Skadarlijom, moj najbolji prijatelj i ja, nosili veliki fišek prepun girica (verovatno najobičnijih kedera, ispženih u ulju starom dva meseca) i mastili svoje sveže obrijane brkove i brade. Mislili smo da smo jako privlačni tako zamazani, a da bi pojačali svoju muževnost i šarm, naručivali smo po kriglu piva, posmatrajući ženske koje su tuda prolazile. Uspeh sa ribama je bio neverovatan. Nikada nismo posedovali toliko riba odjednom, naravno u stomacima, u vidu girica. Kad nemaš sreće u ljubavi, usled apstinencijalnog sindroma, posvetiš se umetnosti. Masnih faca, slušali smo pesme Djure Jakšića koje su s vremena na vreme recitovali pred njegovom kućom i upadali na otvaranja raznih likovnih izložbi. Motala se tu i jedna gatara (koja mi je prva otkrila da imam preterano dugu liniju života) i nekoliko „kontradiktornih ličnosti“ u vidu lakih dama pozamašne težine. Već se i Žika Obretković ustalio sa svojim nastupima, prodavci cveća su hrlili iz kafane u kafanu, sve se ponavljalo i ponavljalo, a uvek na neki poseban, drugačiji način. Jedno od tih leta me je startovao moj deda i pitao: „Jel ti pušiš?“ „Ne pušim“, lagao sam. I moj otac je potvrdio: „Ne puši, rekao sam ti“. „Nema veze, nego da mu ti kupuješ cigarete, a ne tamo da mu ko zna ko daje da puši ko zna šta. Takva su vremena“, presudio je deda, a tata je uhvatio svoje zaliske nervoznom šakom i verovatno pomislio: „Kukusigameni“.
    beograd_skadarlija-117699.jpg
    Posle sam postao roker. Imao sam bend i uživao sam u muzici. U stvari muzika mi je postala život. Budio sam se sa muzikom, boravio u školi sa glavom punom muzike, hrlio posle škole na probe i uveče slušao muziku, pričao o njoj, da bih na kraju legao u krevet pored radija i tako spavao, što je nerviralo mamu Kukusigameni (tatu nije jer je on proizvodio svoju muziku hrčući kao da je progutao subwoofer). U toj fazi imao sam prijatelja slikara, koji nam je uradio fenomenalan plakat i koji je živeo tik uz Skadarliju. U njegovom ateljeu smo provodili noći slušajući raritete iz neverovatne kolekcije ploča koju je posedovao. Posle se u Skadarliji otvorila i „Pivara“ pa su se razna dešavanja uplela u moju bogatu vezanost za Skadarliju. Kroz moje telo su klizila piva, vina, duvanski dim, note i još mnogo toga što bi se moglo nazvati onim: „Živeti život punim plućima“, da nije bilo toliko zadimljeno. Eh.



    Posle su došle godine zadimljene nekim drugim dimovima. Bili su to dimovi koji nisu mirisali na duvan ili „travu“. Više su mirisali na barut. Inflacija je pojela girice, pljeskavice, „Pivaru“, galerije, pojela je sve osim one kaldrme po kojoj sam nekada skakutao. Dobro, ostale su kafane ali su i one nekako utihnule, oronule i jedva tinjale u pustoši Skadarlijskih noći. Sećam se da sam jednom sasvim slučajno nabasao u Skadarliju u to vreme, sećam se da je bila zima i da je sneg promicao. Sećam se da je bilo kasno popodne i sećam se da sam bio neverovatno tužan. Onda sam zatekao onog mog prijatelja slikara u kafiću „Dživdžan“ na vrhu Skadarlije, gde smo prilično razređenim izgovorenim mislima, uz prilično razređeno vino, uspeli da humorom razredimo onaj tupavi osećaj koji je tih dana bio aktuelan. Osećaj da ti nešto klizi niz kičmu, hladno je, a istovremeno te žari. Voleo bih da se tih dana sećam ubrzano, kao u onim burleskama koje su projektovane u Skadarliji nekada ali avaj... sve mi se to nevoljno sporo odvija u glavi i skoro nikada ne uspevam da sačekam kraj.


    Kada se razišao dim tih vremena, kada se razbistrilo, shvatio sam da veliki broj ljudi sa kojima sam delio Skadarliju i njenu kaldrmu, nisu tu. Razbežali su se na sve četiri strane sveta. Na mojim brkovima, pojavila se po koja seda dlaka, ukazujući da je prošlo neko vreme i hvala dragom bogu da je prošlo. Skadarlija je nastavila da postoji, pustila je svoje latice i danas već možemo reći da je ponovo u punom sjaju. A kako izgleda biće sve bolja i bolja. Verovatno ste primetili da nisam pisao o kafanskim dogodovštima , niti o pijanstvima,  muzici, pa ni o i konobarima i gostima tih kafana. To ostavljam eventualno vama, ako želite. Ja tu i tamo zaglavim u nekoj od skadarlijskih kafana, pojedem dobar roštilj, popijem manje ili više vina, naručim neku pesmu, trudeći se da zaboravim bar na trenutak sivu svakodnevicu koja nas okružuje. Za to Skadarlija i služi. Ako baš zaglavim, sutradan me Kukusigameni senior obično pita da li sam se oždrao i iskritikuje me kako to nije dobro: „ Ne valja noću jesti“, sada tvrdi sa puno pažnje.
    I evo, uz pesmu koju je voleo sada već pokojni moj deda (onaj što je tvrdio da otac treba sinu da kupuje duvan), otvaram ovu kafanu. Šank je otvoren, natočite piće, pojedite ono što najviše volite i naručite po neku pesmu na moj račun.


    Živeli!

    // Pinintrest on image Pinintrest on image Social footer